U hrvatskoj povijesti 18. studenog obilježava se kao Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Tog dana prisjećamo se tužne sudbine grada heroja Vukovara i njegovih stanovnika koji su, nakon 87 dana svakodnevnih bombardiranja i uličnih borbi, bili primorani ostavit svoj grad, svoje uspomene i uputiti se u neizvjesnost.

Učenici 4. razreda gimnazije naše škole danas su, na nastavnom satu Politike i gospodarstva, pokušali na nekoliko trenutaka biti djeca/mladi ljudi koji su primorani u nekoliko trenutaka sve svoje vrijednosti staviti u najlonsku vrećicu i, možda zauvijek, otići iz svog doma. U prvom dijelu nastavnog sata na papirić smo zapisali što bismo sve uzeli sa sobom kad bismo odlazili iz kuće. Kasnije smo taj papirić stavili svatko u svoju vrećicu i krenuli… Simbolički, prisjećajući se vukovarskog egzodusa, krenuli smo niz školski hodnik u koloni, dvoje po dvoje, noseći svoje vrećice.

Zbog lošeg vremena nismo otišli do murala posvećenog gradu Vukovaru nedaleko škole, već smo se zadržali pred ulazom u školu. Zapalili smo svijeće u spomen svim ubijenim i stradalim žrtvama grada heroja te pročitali nekoliko zapisa iz knjige tragično stradalog vukovarskog novinara Siniše Glavaševića. Slušajući tekstove i držeći u rukama svoje vrećice, mislima smo bili u Vukovaru, tog 18. studenog 1991. godine. Razmišljali smo o besmislenosti rata, ubijanja; razmišljali smo kako bismo se jadno osjećali noseći čitav svoj život u nekakvoj vrećici; razmišljali smo o snazi koja je potrebna čovjeku da u takvim uvjetima ostane pribran, hrabar i da vjeruje u neku bolju budućnost….

Ova naša današnja razmišljanja, osim duboke sućuti i žalovanja zbog sudbine desetaka tisuća nevinih žrtava, grada Vukovara i svih ostalih „Vukovara“, u nama su probudila i svijest o vrijednosti svakog ljudskog života; o tome da cijenimo život kojim živimo jer ima mnogo onih kojima su djetinjstva i mladosti naprasno prekinuta, bez ikakve njihove krivice.

„…Uvijek se znalo da ne možeš biti ono što nisi. … Braneći tu ideju stoje ljudi, divovi hrvatske hrabrosti, i nikako da objasne onima iz drugog dvorišta da je vrijeme ratova na izmaku. Zar to nisu shvatili noseći školsku torbu i ljubeći se po parkovima, u sumračje? Uzalud su nosili moje ime i imena mojih sugrađana u njedrima, jer ovaj rat su izgubili, ako ne prije, a ono prljajući ruke i obraz nastojeći uzeti ono što nije njihovo. Ne mogu prihvatiti nepoštenje, a ni mrak koji mi unose u svjetlost.

Hvala im u ime svih koji su izginuli, i u ime svih koji su se napatili zbog njihove nezahvalne i proždrljive želje da uzmu tuđe, i u svoje osobno, malo ime, koje će ipak, na kraju svega, biti veće od njihova.“ Siniša Glavašević, Priča o ratniku

Osim 4. razreda gimnazije, i svi su ostali razredi, kroz različite nastavne aktivnosti obilježili Dan sjećanja na žrtvu Vukovara.