2010-11-04 20:54:00

Život ili smrt?

Ponekad se začudim gledajući nas kršćane.
Začudim se gledajući kako tužno nosimo cvijeće i svijeće na mramorne spomenike našim mrtvima.

Kao da tako lako zaboravljamo da je Bog Bog živih. Isus je to toliko puta govorio.

Čudno mi je što ne razumijemo da smo na ovoj zemlji samo gosti. Poput biljke koju je Netko posadio i koja raste. I kada dođemo do kraja svog rasta ovdje, kojeg definiraju čvrsti zakoni fizike upisani u svaki atom ovog svemira, moramo se razvijati negdje drugdje. Upravo je tako sa čovjekom. Kada dostigne kraj svog razvoja ovdje, mora se vratiti svome Ocu.

Ali zar smo zaboravili u ovom, ponekad kamenjaru, svakodnevnog života, da smo vječni? Čovječe, zar si zaboravio da te Otac stvorio i da nikad nećeš prestati postojati? Promijeniti se da, ali ne i prestati postojati.
Bog je Bog živih. Sasvim sam sigurna, Bog nikad ne bi dopustio smrt da ne postoji uskrsnuće. Ne bi nikad dopustio tugu da ne postoji utjeha radosti. Ne bi nikad dopustio mramorne spomenike naših groblja da ne postoje živi ljudi koji ih dolaze posjetiti.

Možda bi bilo dobro, možda bi bilo lijepo, da se sjetimo kada idemo posjetiti grobove svojih “mrtvih”, da su oni za nas mrtvi, ali su za našeg Oca živi. Možda bi se trebalo sjetiti da je dobro koji puta moliti. Iako mi se čini da je dobro moliti i za one koji su s nama još uvijek na zemlji, da se jednog dana vrate Ocu bez tereta tužnih iskustava s ove zemlje, opterećeni životom i greškama, već dostojanstveno, kako priliči djeci neba. Možda bi bilo dobro da i tako živimo.
Trebalo bi možda i spomenike naših pokojnika očistiti kako bi se i mi sjetili da je život dragocjen i da Bogu i u Bogu ništa nije izgubljeno. Pa tako ni mi, ni naši bližnji.
Jer, Bog je Bog živih.


Srednja škola Bartula Kašića Pag